Preokret
Ne mogu više šutjeti, ne mogu trpjeti
I možda sad najteže je, al’ nekako te moram pustiti
Predugo sam živjela zabludu
Predugo sam mislila da učinit ćeš promjenu
Premalo riječi je u tebi pa da makar kažeš što osjećaš
I nema više suza u meni da plačem za nečim čega se ni ne sjećaš
Brzo su zaboravljene noći, brzo je prošao zanos
Ti samo čekaš da u meni zavlada ponos
I dobit ćeš ono što si htio
Da odem od tebe bez da mi kažeš „doviđenja i oprosti“
I nikad nećeš znati kako je to svaki dan nekog u srce nožem bosti
– TJ
Očekivan dan
Svi oko tebe su čekali taj dan, pa si joj dužan bio očekivan poklon za rođendan
Stavio si prsten na njene ruke, dok su tvoje još u nečijem zagrljaju ostale bez buke
Njima ste suđeni, njima ste najbolji, njima duguješ pa im se ne zamjeri
To vjenčanje iz snova bit’ će ti, ali onu sliku iz snova krit’ ćeš ti
…
Sjećaš se?
Prva jutarnja kava. Mi.
Tvoje dvorište, kuća i četvero djece trčeći.
Sklopi oči, još samo jednom zamisli.
Otvori oči, okreni se.
Netko drugi sjedi pored tebe i krade ti bajku o ljubavi.
A sjećaš se?
To naši koraci odzvanjaju gdje god se okrenem
Moje mjesto, tvoj grad, moje more, tvoj stan… u svemu vidim nas
Ne, i nismo se sreli prekasno
Izronio si taman kad treba negdje, pred zoru, kao sunce kad se smije u jutarnji sat
I ne! Ovo nije ovako trebalo, ali ti si sigurnost uzeo, potpisavši naš kraj
Ostaje jedna prošlost puna sjećanja
Ostaje velika bol koju ti nikad nisam priznala
– TJ
Prijatelju
Reći ću ti prijatelju jednu tajnu
Jednu tajnu koju zaboravit ćeš ti
Reći ću ti da voljela sam njega, al’ molim te i to zaboravi
Reći ću ti prijatelju da nikad takve boli u meni
Preklinjem te prijatelju ime mu ne spominji
I kažem ti prijatelju voljela sam
Voljela sam više nego ikada
Al’ zaboravi mene, zaboravi njega i sve što nam pripada
– TJ
Prazan prostor između riječi
U prazan prostor između riječi puno uzdaha proleti s vjetrom
U prazan prostor između riječi svaka tuga nazdravlja sjetom
U prazan prostor između riječi tišina prijateljuje s tamom
U prazan prostor između riječi svaki otkucaj srca velika je bol u malom
– TJ
Zaboli sjećanje
Sad mogu samo napisati priču, inscenirati film
Opisati pjesmom ono što je moglo bit
Sve nekontrolirane i dugotrajne zagrljaje mogu vidjeti samo kad sklopim oči, a do kad ću to moći?
Mogu naslikati istinu koju smo skupa sanjali, a sanjali smo tako živo tako iskreno
Sanjali smo kao da nam je suđeno
Tu i tamo mi prošetaju kroz snove sva ta maštanja
Nas dvoje, ah.. bili smo tako inspirativni s tim nemogućim pričama
Ponekad… ponekad, vrlo često, zapravo u nečijem pokretu, pucketanju prstiju, hodu, osmjehu, vidim tvoj lik i
zaboli tišina koja probija zrak
Zabole noći najduže ulice velikog grada
Zabole crvena svjetla semafora, zaboli sjećanje
– TJ
Kad bi znali
Godinu dana poslije mi živimo pod istim nebom
Pod istim nebom, al’ u tuđim rukama
Grliš, držiš, al’ nikad više takva dodira
I kao pobjegla sam od tebe, a tražim te na svakom mjestu, ulici
Pišem ti pjesme da te kroz njih zaboravim
A tek kroz pjesme ti ćeš vječno živjeti
I kad ne bude mog lika nečije druge usne će se ovom drogom hraniti
Nečije druge suze će padati samo kad krenu stihovi
A kad bi tek znali kako je „zauvijek izgubljeno“ bolno voljeti…
– TJ
Breme
Jednom, ne tako davno, ima godina, bila sam sretna žena u tvojim rukama
Sad, tako blizu, ovaj tren, nisam ni sjena one žene od kad si bio njen
U mjesecima agonije dodijelio si mi samicu
Mrak mi je bio saveznik za ludnicu
Ali koža pamti ožiljke i za nju vrijeme ne ide
Zato.. srećo ne krivi me ako pola svoje tuge oporukom ostavim za tebe
Osjetit’ ćeš okus gorkog pelina i možda veliku bol iznutra ubija
Ali ne zaboravi, to tek pola je moje tuge na tvojim leđima
– TJ
Bljesak
Ne mogu oprostiti nebu što nam je razdijelio staze
Živimo razdvojeno dok nas drugi gaze
A bili smo jedno drugom snaga i moć
Sad tako smo sami da ne znamo kamo poć’
Ti izgubio si se prvi, zapleo u neraspletivu mrežu
Usidrio si brod u luku sigurnosti mislivši kako nikad neće isploviti
Ja sam se, pak, tražila u svim sferama svemira
I ono što je moje, gubim, a nikad ga nisam imala
Sad dajem ruku u vatru da svijet je pogriješio s nama
Nad njim se nadvila naša tama
Zvat će kad nešto krene da ga guši
Tad prsnut će u milijarde komadića punih sjećanja
I njegov svijet krenut će da se ruši
– TJ