Plamen
Moje tijelo je zaboravilo tvoje dodire
Gubiš se u sjećanju
Mislila sam, to je nemoguće, da uvijek ćeš biti tu
Čini se.. ne živi se od dodira
Ono što me smeta ožiljci su tvog pogleda
Aha! Dakle, ova ljubav ostavlja tragove negdje unutra
Hmm… pa koliko je ta ljubav onda velika?
Izvana sam ljuta, ali iznutra plačem
Na vani ga mrzim, ali srce voli jače
Tinja plamen u meni i ne namjerava stati
Kamo on ode kad tijelo prestane da pati?
– TJ
Oproštaj
Kako si samo loše odglumio naš oproštaj
Kako si tek pucao u sebi i nisi želio kraj
Kad sam vidjela to u tvojim očima, nisam znala jesi li jadniji ti ili ja
Ti koji glumiš kraj, ili ja koja glumim da vjerujem svim tim riječima
Odradili smo posljednji čin naše predstave
Tek kiselog osmjeha sam rekla da sve će biti dobro
Zatvorivši vrata, s kamenom u grudima, odšetala sam u naše zbogom
Tek pognula sam glavu da ne bi skrenula pogled za tobom
– TJ
Ljubav
Dogodila mi se jednom, ne tako davno – ljubav
To je bilo to zar ne?
Oči su mi postale zaključane za sve
Samo njegov svijet su vidjele
Hoće li se opet dogoditi, ne tako skoro – ljubav?
Da progledam još jedan put
Da povjerujem kako nakon jedne, druga ljubav nije uzalud
Mogu li zamoliti, tako blizu da je – ljubav?
Da osjetim trnce njegove blizine
I opet da pogriješim izgovarajući te ljubavi ime
– TJ
Nepostojeće slike
Nikad naše slike neće krasiti okvire zidova
Tek, negdje, usput proletjet će kroz glavu uspomene
Sve će ostati zaključano u dubinama koje ni sami ne poznajemo
Zaboravit’ ćemo nas, lica, dodire, osjećaj i zajedničke snove
Zaboravit’ ćemo imena, gradove, sate koji prolaze kao da se sekunde ne broje
Zaboravit ćemo se ti i ja, zaboravit ćemo se mi
Ali, kako će zaborav zaboravit?
– TJ
Koliko sam puta
Koliko sam puta ja ostala sama u rukama tvojim dok pričaš o nama
I slušam tišinu dok kiša pada na prozoru kapi bole i sada
Koliko sam puta ja tražila riječi da objasnim tebe svojoj sreći
Gledam oči što moje su bile koga vole i s kim sad žive
Koliko sam puta slušala laži da ovo je ljubav koju tražiš
U vrtlogu sreće ja bila sam slijepa da to je veza od previše ljeta
Koliko sam puta sanjala snove o životu što tobom se zove
Pod veom tajni skrila sam tebe da tvoj svijet ne sazna za mene
Koliko sam puta molila nebo da to je samo prolazno nešto
I dok gledam ruke što moje su bile shvaćam da igre bile su krive
Koliko sam puta tom ulicom prošla s mjesecom jeseni tebi sam došla
Na korak-dva do našeg sna, bio si ti i bila sam ja
Koliko sam puta sanjala riječi s rukom u ruci pogled će reći
Zbog straha u tebi ja pala sam sama i digla ruke od ovoga srama
Koliko sam puta na pitanje tvoje znala da boli, al’ bilo je moje
Ta četiri slova uvijek se pamte da nema mjesta na palubi Noine arke
– TJ
Okvir
Okvir – četiri crne linije, prazan bijeli papir
Gledam u našu nepostojeću sliku na zidu
I nakon toliko vremena, često se uhvatim gledajući „nas“
Na trenutak i nemoguće postaje moguće, a zove se san
– TJ
Tu je posljednji pozdrav
Nježno, tiho kao mjesec kad tone u more
Beskrajno, nestvarno kao nebeski svod
Ti živiš. Oko mene. U meni. Za mene.
Zbog mene. Živiš za nas.
Sanjam zore, gledamo suton.
U bijeloj vječnosti stvorenoj za nas.
Daleko, daleko, a tako blizu.
More, ja i ti. San koji smo živjeli.
Ovdje sam gdje sva bol je počela.
Ovdje te ostavljam.
Pišem ti svoj pozdrav.
Pišem ti svoje zbogom – A rekao si jednom: „nikad zbogom samo doviđenja“
Doviđenja koje ni sam nisi znao reći
Digao si sidro, bez riječi
Ustajem. Lagana kao vihor u visinama
Korak jedan, dva, ma još poneki korak
U dubini mora nestajem ti ja
Zbogom. Zbogom ljubavi, živi i dalje ovako nestvarna
Zauvijek tvoja dok pripadam drugima
Tvoj početak. Tvoj kraj.
– TJ